Čak i ako ste ponovili riječ Candyman pet puta pred ogledalom ovog tjedna, novi remake kultnog filma iz 1992. koji je producirao Jordan Peele nije vjerojatno da će se pojaviti. Kao i mnogi filmovi prije njega, zahvaljujući tekućem zatvaranju kina u cijeloj zemlji, novi film o Candymanu je odgođen. Prvotno je trebao biti objavljen ovog mjeseca, ali sada je zakazan za kino izdanje krajem rujna. Nažalost, tada će nam trebati malo više vremena da se ubacimo u novi film, iako se možete podsjetiti što možete očekivati od filma.
Ipak, nije sve izgubljeno ako ste obožavatelj Candymana! Prije nego što se pridruži redovima ostalih poznatih remakeova horora koji su nas proganjali u dobru i u zlu, uključujući The Hills Have Eyes, Suspiria i The Fly, redateljica filma Nia objavila je prethodni nastavak novog filma o Candymanu. DaCosta. Dug nešto više od dvije minute, nedvojbeno je vrlo kratak, ali ako tražite nešto drugo osim zakačene prijetnje da biste počešali svoj svrbež za sve stvari vezane uz Candymana prije izlaska novog filma, možda biste trebali pogledati na kratkom filmu.
A Taste Of Candyman
Objavljujući kratki film na Twitteru ovog tjedna, redatelj je rekao ovo o komadu:
"CANDYMAN, na raskrižju nasilja bijelaca i crne boli, govori o nevoljnim mučenicima. Ljudima kakvi su bili, simbolima u koje ih pretvaramo, čudovištima za koja nam govore da su morali biti."
Namjera iza kratkog filma je vrlo pravovremena. Posljednjih tjedana došlo je do novih pobuna u Americi nakon smrti još jednog crnca u rukama policije. Uz zapanjujuću sličnost, prednastavak Candymana istražuje podrijetlo rasnog nasilja u Americi. Istražuje povijest lika Candymana i brojnih drugih žrtava rasno motiviranog nasilja, viđenih očima i platnom (u animiranom obliku) Anthonyja McCoya, protagonista nadolazećeg remakea Candymana. Još jednom moramo zapamtiti da su životi crnaca važni.
Kratki film je vrlo efektan. Neizmjerno nas podsjeća na podrijetlo Candymana, crnog roba po imenu Daniel Robitaille koji je bio žrtva nasilja prije nego što se vratio u život kao avet s kukastim rukama kojeg smo svi naučeni bojati se. To nas također navodi na razmišljanje o čudovištu koje je veće od lika kukaste ruke koje dominira i kratkim i dugometražnim filmovima, a to čudovište je, naravno, rasizam. Iako je sam Candyman zastrašujuća pojava u originalnom filmu, on je urbana legenda i sila bijesa koja nije stvarna. Nažalost, u svijetu u kojem živimo, rasizam je vrlo stvaran problem, kao i bijes koji su iskazali oni na čije je živote utjecao ovaj stvarni simbol zla.
Kratki film možete vidjeti ispod.
Relevantnost Candymana
Ljubitelji originalnih filmova o Candymanu već znaju legendu o zakačenom čudovištu. Crni rob Daniel Robitaille ubijen je jer se usudio zaljubiti u bjelkinju. Međurasne ljubavne veze bile su zabranjene u 19. stoljeću u nekim dijelovima Amerike, iako Daniel takvu sudbinu svakako nije zaslužio. Brutalno su ga pretukli, izvadili mu ruku i namazali ga medom da bi ga hranile pčele. Užasan čin, iako izmišljen, s njim se možemo poistovjetiti i danas kada čujemo o nepravdama koje se nanose ljudima koji bivaju premlaćivani i ubijani zbog boje njihove kože.
Iako su filmovi o Candymanu imali slasher element u sebi, oni su, u srcu, bili jeziv odraz anticrnačkog rasizma koji postoji u Americi.
U fikciji je Candyman postao bauk; netko čijeg se imena trebalo bojati nakon što se o njemu šaputalo po kutovima. U stvarnosti postoji paralela. Rasisti su dugo govorili Amerikancima da se crnaca trebaju bojati; da ih ne treba poštivati niti prihvaćati jer su čudovišta kojih se treba čuvati. Urbani mitovi ovjekovječeni protiv crnih muškaraca označili su ih kao bauka modernog doba. Ironija je, naravno, da su rasisti prava čudovišta, ali kao što je bio slučaj kroz povijest (kao u filmu), istina je bila iskrivljena kako bi se širila poruka mržnje iz razloga koji nikad nisu uvijek jasni.
U današnjoj klimi, u kojoj strah od stereotipa razdire Ameriku, priča o Candymanu postaje strašnija nego ikad. U filmu iu stvarnosti vidimo kako nasilje rađa nasilje.
Dok razmišljamo o novom kratkom filmu Candymana, trebali bismo se pogledati u ogledalo. Trebali bismo si postaviti ovo pitanje: Proklinjem li druge zbog urbanih mitova koji se o njima šire? Bez obzira na to pitamo li ovo pet puta ili ne, ipak bismo trebali razmisliti o svojim pretpostavkama. Ako možemo izazvati vlastite rasističke stavove, mogli bismo zgnječiti čudovište u sebi prije nego što učini bilo kakvu štetu.
