Iako se može raspravljati o tome da je Quentin Tarantino napravio neke 'zbrkane' stvari na snimanju Inglorious Basterds, također se može reći da je film iz 2009. jedan od njegovih najboljih. Film, koji prati višestruke priče smještene na kraju Drugog svjetskog rata, potpuno je lud. Naravno, potrebna je velika sloboda s poviješću (ubojstvo Hitlera je najistaknutije), ali to je dio zabave. Cijeli film je uzbudljiva vožnja s nevjerojatnim nastupima, uglavnom Quentinova dobrog prijatelja Christopha W altza, i vrsta fantazije o osveti židovskog naroda nakon neizrecivih terora s kojima su se suočili u rukama nacističke Njemačke.
Film ima nešto za reći. To je razdor. To je nečuveno. Smiješno je. Neugodno je. Baš je zabavno. Nije ni čudo što ga ljudi godinama kasnije još uvijek pokušavaju secirati. S druge strane, obožavatelji Quentina Tarantina žele znati sve što se može znati o tome kako on piše svoje scenarije.
Pa, zahvaljujući izvrsnom intervjuu s Ellom Taylor za The Village Voice tijekom objavljivanja Inglorious Basterds, stekli smo neki uvid u podrijetlo ovog umjetničkog djela.
Osveta je bila središte njegove ideje za film
Tijekom intervjua s Ellom Taylor (koja je Židovka), zahvalila mu se što je "odbacio" Hitlera u filmu. Također mu je rekla da je bila zabrinuta zbog prikaza borbi židovskog naroda tijekom Drugog svjetskog rata prije nego što je vidjela Inglorious Basterds. Uostalom, užasi holokausta su među najgorim stvarima koje su ikada učinjene u povijesti. Dakle, to je osjetljivo pitanje… očito. Ali Quentin je želio istražiti fantaziju ispuštanja svog tog bijesa zbog onoga što se dogodilo i uništavanja onih koji su to učinili.
Iako 'zlo' ne rađa 'zlo', ti osjećaji bijesa i potrebe za osvetom svakako su normalni.
"Tijekom godina, kad sam dolazio na ideju o osveti američkih Židova, spomenuo bih to svojim muškim prijateljima Židovima, a oni su rekli: 'To je film koji želim vidjeti. Jebem ti tu drugu priču, želim vidjeti ovu priču," objasnio je Quentin u intervjuu. "Čak se i ja uzbudim, a nisam Židov. Kad sam kupio naslov Inglorious Bastards Enza Castellarija, koji ima dobru priču, mislio sam da bih mogao uzeti nešto iz njegove priče, ali nikad mi nije uspjelo."
Bila je jednom mini serija
Iako je Quentin želio uzeti više od istoimenog filma iz 1978., jednostavno nije tako ispalo. Čim ju je počeo pisati (nakon Jackie Brown), dobila je svoj oblik. Međutim, to izvorno nije trebao biti film.
"Počeo sam pisati i nisam mogao prestati; pretvaralo se u roman ili mini-seriju. Ideje su mi stalno dolazile na pamet i sve više o stranici nego o ovom filmu koji bih mogao snimiti. To se dogodilo i s Kill Bill-om, zbog čega su na kraju nastala dva filma. Cijela ideja DVD seta u kutiji je prilično nevjerojatna. Nijedan pisac-redatelj još nije iskoristio taj format, prekrasan za biti pravi autor."
Priča je čak bila podijeljena u poglavlja, ali Quentin je ostavio film sa strane kako bi napravio Kill Bill.
"Onda sam otišao na večeru s [redateljem] Lucom Bessonom i njegovim producentskim partnerom. Govorim im o ovoj ideji za miniseriju, a producent se odmah složio. Ali Luc je rekao: 'Žao mi je, ti si jedan od rijetkih redatelja koji me zapravo tjera da idem u kino. A pomisao da ću možda morati čekati pet godina da odem u kino i pogledam jedan od tvojih filmova deprimira me.' I kad sam to čuo, nisam mogao ne čuti. Shvatio sam da je izvorna priča jednostavno prevelika. Onda je tu bila ideja da se pozabavimo kinom Trećeg Reicha, s Goebbelsom kao šefom studija koji snima film pod nazivom Nation's Pride, i jako sam se uzbudio zbog toga."
Nije se oslanjao na istraživanje… Bio je inspiriran propagandom
Povijesna točnost je za različite filmaše… ne za Quentina. Konkretno, bio je inspiriran propagandom iz Drugog svjetskog rata (posebno u smislu njihovih filmova) i to je postalo glavni aspekt kako je konstruirao priču tako i samu radnju.
"Na mene su jako utjecali holivudski propagandni filmovi snimljeni tijekom Drugog svjetskog rata. Većinu su snimili redatelji koji žive u Hollywoodu jer su nacisti preuzeli njihove zemlje, poput Jeana Renoira s This Land Is Mine ili Fritza Langa s Man Hunt, Jules Dassin s Reunion u Francuskoj i [Anatolea Litvaka] Confessions of a Naci Spy - slični filmovi."
Iako se većina filmaša vjerojatno nosila s velikim stresom oko te teme --- uostalom, rat je još uvijek bjesnio kad su snimljeni -- Quentin je bio inspiriran time koliko su bili zabavni.
"Snimljeni su tijekom rata, kada su nacisti još uvijek predstavljali prijetnju, a ti filmaši su vjerojatno imali osobnih iskustava s nacistima ili su bili nasmrt zabrinuti za svoje obitelji u Europi. Ipak, ti filmovi su zabavni, smiješni su, ima humora u njima. Nisu svečani, poput Defiancea. Dopušteno im je da budu uzbudljive avanture."
